Povijest svjetiljaka seže daleko u prapovijest – čak 70 000 godina prije Krista. Prve svjetiljke bile su vrlo jednostavne – praljudi bi jednostavno namočili drvo ili kamen u životinjsku mast i to zapalili.
Evolucijom ljudi evoluirale su i svjetiljke, pa tako u VII. stoljeću prije Krista bilježimo prvi oblik svjetiljaka napravljenih od terakote.
U XIV. stoljeću pojavile su se prve svijeće. Radile su se od pčelinjeg voska i primjenjivale pretežno u vjerskim ritualima. Kao što znamo i danas, unatoč tome što se svijeće danas ne rade od pčelinjeg voska nego od parafina, one imaju neugodan miris i vrlo se lako tope, što ih ne čini pretjerano praktičnima.
U XVIII. stoljeću bilježimo prve pokušaje regulacije jakosti svjetlosti unutar raznih svjetiljaka temeljenih na izgaranju raznoraznih ulja (maslinovo, riblje, kitovo), naftnih derivata (petrolej) ili plina.
U ranim godinama XIX. stoljeća većina velikih europskih gradova ima uličnu rasvjetu temeljenu na prirodnom plinu.
Sredinom XIX. stoljeća javljaju se prve ideje o električnoj rasvjeti. Suprotno popularnom vjerovanju, Thomas Alva Edison nije prvi izumio žarulju. On je samo usavršio ideju nastalu pedesetak godina ranije. Prvu žarulju patentirali su Henry Woodward i Matthew Evans iz Toronta, ali njihov proizvod nije polučio nikakav komercijalni uspjeh. Bogati Edison, koji je u to vrijeme također radio na projektu žarulje, otkupio je prava na njihov patent. 1879. godine, te je nakon usavršavanja žarne niti (ugljene) i uvođenja vakuuma unutar žarulje, predstavio svijetu prvu žarulju.
Današnja klasična žarulja izumljena je 1910. godine i temelji se na principu termičkog zračenja. Sastoji seod staklenog balona ‘ispunjenog’ vakuumom ili nekim inertnim plinom unutar koje se nalazi žarna nit. Na žarnu nit dovedemo određenu struju kojom ju zagrijemo na otprilike 2300 °C. Žarna nit emitira svjetlost, ali i toplinu, što uzrokuje veliko zagrijavanje žarulje. Edisonova žarulja imala je žarnu nit načinjenu od ugljena, a današnje žarulje u pravilu imaju žarne niti načinjene od wolframa. Budući da je wolfram vrlo osjetljiv na zrak, moramo u žarulji osigurati vakuum ili ju ispuniti nekim inertnim plinom (argon i dušik standardno;kripton i ksenon za povećanje iskoristivosti).
Halogene žarulje, izumljene 70-ih godina prošlog stoljeća, također imaju žarnu nit i koriste termičko zračenje, međutim plinskom punjenju dodajemo halogenide (brom, klor, flor, jod). Kod ovih žarulja postižu se temperature više od 2700°C, pa baloni žarulje moraju biti napravljeni od posebnog kvarcnog stakla. Halogene žarulje imaju bolju iskoristivost i dulji vijek trajanja od običnih žarulja, a i manjih su dimenzija. Kao i obične žarulje, halogene žarulje iznimno su osjetljive na promjenu napona i povećanje napona drastično im skraćuje životni vijek.
Fluorescentne žarulje, izumljene 1980-ih rade na potpuno drugačijem principu od običnih i halogenih. Svjetlost se ne generira termički, pomoću žarne niti, nego principom izboja. Izboj u živinom parama generira nevidljivo UV zračenje koje se pretvara u vidljivu svjetlost pomoću fosfora na unutašnjosti žarulje.
Fluorokompaktne žarulje nastaju savijanjem fluorescentnih cijevi, čime se smanjuju dimenzije same žarulje. Ova vrsta žarulje poznatija je pod imenom ‘štedna žarulja’ jer ima vijek trajanja osam do dvadeset puta dulji od vijeka obične žarulje.
Postoje još mnoge vrste žarulja koje su danas u upotrebi, a u nekima od njih do velikog izražaja dolazi i korištenje elektroničkih komponenata. Ostale vrste žarulja: neonske, LED, visokotlačne žarulje na izboj (živine žarulje, natrijeve žarulje, metalhalogene žarulje), itd.
Hrvatski
English