CESTOVNA RASVJETA

Kod projektiranja cestovne i tunelske rasvjete najvažniji pojam je luminancija (sjajnost) kolnika. Ona je određena položajem svjetiljaka, refleksijskim svojstvima pojedinog tipa kolnika, položajem promatrača (vozača). Naime, refleksijska svojstva kolnika su složena kombinacija difuzne i zrcalne refleksije. Ne postoji jednoznačna relacija između rasvijetljenosti i luminancije – kao kod difuzne refleksije.

Osim toga, noćna vidljivost prepreke (drugog vozila ili pješaka) bazira se na kontrastu, tj. razlici luminancija. To je i razlog zašto je, kod cestovne i tunelske rasvjete, luminancija glavna , a rasvijetljenost pomoćna veličina.
Svjetlotehnički zahtjevi za cestovnu rasvjetu postavljeni su u važećoj hrvatskoj normi HRN EN 13201-2:2016 Promatraju se slijedeći kriteriji:

• razina i jednolikost luminancije
• razina i jednolikost rasvijetljenosti
• ograničenje blještanja
• porast praga

Razina luminancije definirana je sukladno tipu prometnice. Glavne prometnice, s velikim brzinama vozila i visokom gustoćom prometa, trebaju imati luminanciju Lm = 2 cd/m2, a sporedne prometnice, s izrazito malim brzinama i rijetkim prometom, luminanciju Lm = 0,3 cd/m2 . Definirano je 5 tipova prometnica:
M1 – 2,0 cd/m2
M2 – 1,5 cd/m2
M3 – 1,0 cd/m2
M4 – 0,75 cd/m2
M5 – 0,5 cd/m2
M6 – 0,3 cd/m2

Za svaki tip prometnice definirano je kakva mora biti srednja jednolikost luminancije, definirana kao odnos minimalne i srednje vrijednosti:

Uo = Lmin : Lm > 0,4

Definirana je i uzdužna jednolikost luminancije, koja za prometnice tipa M1 biti :

UL = LLmin : LLmax > 0,7 (u normi HRN EN 13201-2:2016 prisutne su 4 četiri kategorije 0,4 – 0,5 – 0,6 – 0,7)
Rasvijetljenost i jednolikost rasvijetljenosti, definirana kao odnos minimalne i srednje vrijednosti, može poslužiti kao pokazatelj kvalitete rasvjete jedino kod sporednih prometnica – kod kojih ćemo ionako teško postići jednolikost uzdužne i srednje luminancije. Rasvijetljenost je također glavni kriterij kod rasvjete ambijentalnih cjelina trgova, parkirališta i prostora namijenjenih pješacima. Norma HRN EN 13201:2 definiraju prostore za promet pješaka, ovisno o gustoći pješačkog prometa i važnosti prometnice, u nekoliko kategorija: P1, P2, P3, P4, P6, P7.

Blještanje izaziva vidnu nelagodu te ga je potrebno što više ograničiti. Razlikujemo psihološko i fiziološko blještanje.
Psihološko blještanje smanjuje vidnu sposobnost vozača zbog zamora oka uzrokovanog trajno prisutnim blještanjem izvora svjetlosti. Oznakom G određena je, na osnovu iskustva, mjera psihološkog blještaja od 1 (neprimjetno) do 9 (nepodnošljivo). Iako postoji relacija za izračun koeficijenta G, iskustvo pokazuje da je psihološko blještanje u prihvatljivim granicama ako su zadovoljeni kriteriji za ograničenje fiziološkog blještanja.

Fiziološko blještanje smanjuje vidnu sposobnog zbog trenutnog upada izvora blještanja u vidno polje vozača. Ono utječe na smanjenje kontrastne osjetljivosti, odnosno na razliku između luminancije objekta i pozadine, te na smanjenje brzine percepcije. Vrednuje se preko relativnog porasta praga TI.
Porast praga definiran je relacijom:

TI = 65 Lv
Lm0,8
Lv se može proračunati kao funkcija Lv (E, Ѳ, k) – gdje je:
E – rasvijetljenost oka uzrokovana blještanjem
Ѳ – kut između svjetla promatranja i upadne zrake, k – iskustveni faktor koji zima u obzir dob promatrača.
Tunelska rasvjeta je posebno područje cestovne rasvjete. Bazira se na činjenici da se danju ulaskom u tunel oko vozača mora naviknuti na značajno smanjenu luminanciju kolnika, odnosno pozadine.